Tog prosinca, dok se Djed Božićnjak spremao za veliki put, primijetio je da njegov stari kompas više ne radi ispravno. Umjesto da pokazuje smjer, vrtilo se u krug, kao da ni sam ne zna kamo bi. “Kako ću bez kompasa stići do sve djece?” upitao je vilenjake. Iako su se trudili popraviti kompas, ništa nije pomagalo. Tada se Djed dosjetio: “Možda možemo pitati stare zvijezde na nebu za pomoć.”
Rudolf je s uzbuđenjem pristao pratiti Djeda, a ostali sobovi strpljivo su čekali, gledajući prema nebu. Noć je bila mirna, a zvijezde su sjale jasno i svijetlo. Dok su se saonice uzdizale u noćno nebo, Djed Božićnjak je promatrao zvijezde i slijedio njihov sjaj, umjesto kompasa. Svaka zvijezda koju je ugledao vodila ga je prema sljedećoj destinaciji, baš kao putokaz. Djed se osjećao sigurno jer je znao da nebo čuva posebnu magiju.
Na kraju te božićne noći, vratio se na Sjeverni pol, zahvalan što ga zvijezde nisu iznevjerile. “Ponekad su najbolje stvari već ovdje, samo ih trebamo vidjeti,” rekao je vilenjacima. Tako je Djed Božićnjak shvatio da će uvijek imati svoj put – uz srce koje svijetli kao najljepša zvijezda.